BIBLIJSKA PORUKA DANA

Sv. Bonaventura - franjevac, crkveni naučitelj, biskup

Četvrtak, 15. srpnja 2010.

Mt 5,13-19

13"Vi ste sol zemlje. Ali ako sol obljutavi, čime će se ona osoliti? Nije više ni za što, nego da se baci van i da ljudi po njoj gaze." 14"Vi ste svjetlost svijeta. Ne može se sakriti grad što leži na gori. 15Niti se užiže svjetiljka da se stavi pod posudu, nego na svijećnjak da svijetli svima u kući. 16Tako neka svijetli vaša svjetlost pred ljudima da vide vaša dobra djela i slave Oca vašega koji je na nebesima." 17"Ne mislite da sam došao ukinuti Zakon ili Proroke. Nisam došao ukinuti, nego ispuniti. 18Zaista, kažem vam, dok ne prođe nebo i zemlja, ne, ni jedno slovce, ni jedan potezić iz Zakona neće proći, dok se sve ne zbude. 19Tko dakle ukine jednu od tih, pa i najmanjih zapovijedi i tako nauči ljude, najmanji će biti u kraljevstvu nebeskom. A tko ih bude vršio i druge učio, taj će biti velik u kraljevstvu nebeskom."

Tumačenje:

Fra Tomislav Pervan

 SEQ CHAPTER \h \r 1Četvrtak - 15. tjedan kroz godinu

Sv. Bonaventura - franjevac, crkveni naučitelj, biskup

Crkva se danas sjeća svetoga Bonaventure, franjevca, biskupa, kardinala, crkvenog naučitelja. Za nj se veli da je bio drugi utemeljitelj Reda nakon svetoga Franje. Rodio se god 1218. ili 1221. u Bagnoregiu kraj Viterba u Italiji. Na krštenju je dobio ime Ivan. Kao dijete teško je obolio i, prema predaji, izliječio ga je sv. Franji na čudesan način. Navodno mu je on dao i ime: Bonaventura, O Buona Ventura - O sretnih li događaja! Nakon filozofskih studija u Parizu stupa s 25 godina u franjevački red. Učitelj mu je u teologiji bio franjevac iz Engleske Aleksandar Haleški. God. 1257. bio je izabran za generala Reda male braće i tu je službu obnašao do svoje smrti. Red je vodio mudro i razborito, izbjegavajući ekstreme, kročeći srednjim umjerenim putem.

Imenovan je biskupom i kardinalom, na ekumenskom saboru u Lyonu koji je raspravljao o uniji s pravoslavcima god 1274. aktivno je sudjelovao u tu je preminuo. Bio profesor teologije i filozofije u Parizu, zajedno s Tomom Akvinskim.  I kao generalni ministar franjevačkog reda zadržao je svoje veze s Parizom. Piše sjajna teološka djela, nadahnut Svetim pismom te filozofskom baštinom. Slovi u filozofiji kao sljedbenik Platona i Augustina, dok je Toma Akvinski više bio sklon Aristotelu. U listopadu 1259. nalazi se na La Verni gdje je sv. Franjo primio Kristove rane i tu piše svoje znamenito djelo Put duha k Bogu. Nekako istodobno nastaju i manja djela s područja mistike: O trostrukom putu, Drvo života, Redovnicama o savršenom životu, Mistični trs, Pet slavlja u čast djeteta Isusa, te Soliloqium.

Napisao je i djelo O svođenju svih znanosti na teologiju. Iza sebe je ostavio oko 45 djela s raznih područja teologije. Uz Tomu Akvinskoga najznamenitiji je teolog srednjega vijeka, u svome mišljenju blizak Augustinu. Prema njegovu poimanju teologija mora voditi u mistiku, u vjersko iskustvo. "Bog je stvorio razumsku dušu zbog ove tri stvari: da ga duša slavi i veliča, da mu služi, i da mu se raduje i u njemu počiva. A to se događa samo u ljubavi, jer tko ostaje u ljubavi, ostaje u Bogu i Bog u njemu".  A naše djelovanje treba imati ove tri stvari: "Mjeru, način i red. Mora se mjeriti skromnošću u vanjskom djelovanju, kroz čistoću osjećaja te uređen i lijep čistoćom nakane".

U svome djelu "Put duha k Bogu" veli ovako: "Pozivam, dakle, prije svega čitatelja na žarku molitvu po Kristu raspetome - čijom smo krvlju očišćeni od ljaga naših mana - da ne bi mislio da je dostatno čitanje bez unutarnjeg pomazanja, umovanje bez pobožnosti, istraživanje bez divljenja, pažljivo motrenje bez radosti, radinost bez poštovanja, znanje bez ljubavi, darovitost bez poniznosti, studij bez Božje milosti, prodornost uma bez božanski nadahnute mudrosti. - Pružam, dakle, ova razmatranja dušama koje su obdarene milošću, poniznim i skromnim, dušama skrušenim i pobožnim, koje su pomazane 'uljem radosti', dušama koje ljube Božju mudrost i koje su raspaljene željom za njom; onim dušama koje jedino žele Boga slaviti, diviti mu se i uživati ga."

U svom djelu Vitis mystica - Mistični trs  Bonaventura razvija teologiju štovanja Srca Isusova. Utjelovljenje vječne Riječi u krilu Djevice Marije najčudesnije je otkrivenje ljubavi kojom Bog ljubi čovjeka. Objava punine te ljubavi je križ i probodeno Srce Kristovo. To je znak i znamen kojom nježnošću, sebedarjem i žrtvom Bog otkupljuje čovjeka od njegova zla da ga uvede u život svoga vječnoga blaženstva.

Tako probodeno Srce Isusovo postaje izvor spasenja, objava milosrđa, zalog oproštenja i pomirenje čovjeka s Bogom.

Štovati Isusovo Srce znači biti zahvalan za tu ljubav, znači unići u školu te ljubavi, znači u svim svojim odnosima živjeti tu ljubav kao nov život Božjega kraljevstva.

Stoga nas sv. Bonaventura potiče: »Živom željom trči k tom izvoru života i svjetlosti, ti, Bogu odana dušo, pa iz dna svoga srca njemu zavapi: 'O neizrecivi uresu velikoga Boga i najčistiji sjaju vječnoga svjetla, živote što svaki život oživljuješ, svjetlosti što svako svjetlo svjetlošću napajaš te činiš da mnogobrojna svjetla ustrajno blistaju pred prijestoljem tvoga božanstva sve od prvog praskozorja!'«

Ta svjetla su spašenici Božji, pravednici koji su izrasli iz vjere i ljubavi, Duhom Svetim poučavani u školi Isusova Srca. Utječemo li se tom Presvetom Srcu? Vjerujemo li toj Ljubavi? Ili ga svojom grješnošću još uvijek probadamo? Bonaventura kliče: »O, vječno (...) sjajno i slatko vrelo izvorno, koje je skriveno od očiju svih smrtnika, ti si bez dna, dubina ti je beskrajna, širina neobuhvatna, čistoća nepokvarljiva!« (isto, str. 82)

To je Božje Srce za nas! Imajmo srca za Boga i imat ćemo srca za čovjeka!

 BIBLIJSKA PORUKA DANA

Vrijeme kroz godinu

15. tjedan kroz godinu

Četvrtak, 15. srpnja 2010.

Mt 11,28-30

28"Dođite k meni svi koji ste izmoreni i opterećeni i ja ću vas odmoriti. 29Uzmite jaram moj na sebe, učite se od mene jer sam krotka i ponizna srca i naći ćete spokoj dušama svojim. 30Uistinu, jaram je moj sladak i breme moje lako."

Tumačenje:

Fra Tomislav Pervan

DOĐITE SVI VI - GOSPODINE,KOMU ĆEMO OTIĆI?

Mt 11, 28-30

Ono što čusmo jučer i ove današnje riječi stoje u uskome surječju. Jedna drugu do kraja osvjetljava. Isus je Sin koji objavljuje Oca, on je razdvojnica i razdjelnica među ljudima. Čovjek se može Isusu ukloniti, tražiti druge mudrace ili učitelje života, ali će u konačnici promašiti cilj. Isus govori o malenima, neznatnima, kojima je zasjala u srcu istina o Isusu. Ti su kadri ići Isusovim putem. Isus je put i ujedno snaga za putovanje, on je i cilj, ali istodobno i odmor na putu do cilja te konačno smirenje u vječnosti.

Nije li, međutim, i put i cilj pretežak? Nije li Isus u Govoru na gori postavio takva mjerila koja je nemoguće ljudskim silama dosegnuti? Nije li on sve u čovjeku do te mjere radikalizirao, da je nemoguće Isusovu riječ makar i u postotcima, a nekmoli stopostotno ozbiljiti?

Sve je on to učinio, sve je to rekao samo s jednom nakanom: Da zbacimo i stresemo sa sebe sve ljušture i terete koje nam drugi nameću. Njegova riječ, njegov poziv upućen je "poniženima i uvrijeđenima", o kojima krasno piše Dostojevski. Svoj poziv 'umornima i opterećenima' Isus povezuje s obećanjem kako će kod njega pronaći počinak i mir. Jer je njegov jaram sladak, a breme lagano. Već u nastupnom govoru u Kafarnaumu prema Luki - a to je Isusov životni manifest - govori se o 'slomljenim srcima'. 

Za Židove subota bijaše dan počinka i odmora. Isus je onaj pravi subotnji počinak. On je onaj koji u svojoj osobi stvara novi Izrael, svojim Govorom na gori, blaženstvima i svim onim životnim pravilima koja ostavlja potonjim naraštajima. Sin nas snagom Duha uvodi u tajnu Boga. Slušati njega i slijediti ga kraljevski je put, a ne put mučenja i vlastitog iscrpljivanja. Zato i govor o jarmu. Jaram nije mučilo, već on omogućuje onome tko ga nosi da svoj korisni ulog i posao obavlja lakše i osmišljenije. Isus je onaj obećani "šabat", onaj istinski subotnji počinak poslije svih zemaljskih muka i napora.

Sve slike koje su potonja stoljeća stvarala o Isusu ljudski su pokušaji da ga se definira (usp. znamenitu monografiju J. Pelikana, Jesus Through the Centuries, Yale 1985: Isus kroz stoljeća. Njegova pojavnost i djelotvornost kroz dvije tisuće godina kulturne povijesti svijeta). Je li on zaručnik duše, socijalni reformator, za neke "superstar" (čak i rock-opera takva naziva),  prijatelj malenih, prezrenih, patnik, Otkupitelj, Spasitelj, Gospodin, sve su to samo karike u dugom nizu atributa koje mu pridijevamo i kušamo ga odrediti ljudskim pojmovljem. On pak cijelim svojim bićem kida uhodane kategorije i sve ljudske sheme.

Po čemu je jaram ugodan i breme lagano? Po čemu su zahtjevi Govora na gori lagani? Odgovor je jasan: jer se on sam stavlja sa svakim čovjekom u jaram, jer on nije kao njegovi protivnici koji ljudima prte i tovare terete, a sami ni da prstom maknu. On se sam podmeće, on nosi i svoj i moj/tvoj križ te tako pomaže nositi. Ni s jednom drugom riječju ne gestikulira on cijelom svojom egzistencijom (Kierkegaard) kao s ovom. Upravo je taj filozof otkrio 'glazbu iza tih riječi', 'životni žar iza te glazbe'. Filozof uspoređuje ovaj mesijanski poziv s onim masovnim otpadom nakon govora o kruhu života u Kafarnaumu (Iv 6,60-66), s jedne strane Isus se razdaje, poziva sve u svoje društvo, s druge strane, ljudi odbijaju i pomoć i pomoćnika.

"Isus otvara svoje ruke i poziva sve - oh, kad bi svi koji su opterećeni i umorni došli k njemu. Sve bi ih obujmio svojim rukama, privinuo na svoje srce i svakome bi rekao: ostani sada kod mene, jer ostati kod mene znači biti u miru, imati mir. Pomoćnik je istinska i prava pomoć" (Kierke­gaard). To je ono što je izrekao sv. Bonaventura kad je napisao: "Isusova tjelesna rana smjera na njegovu duhovnu ranu... Gledajmo kroz vidljivu ranu nevidljivu ranu ljubavi".  Isus spasava svijet otvarajući svoje srce i biće ljudima.

Put do spoznaje Boga i do Boga vodi preko siromaštva, neznatnosti, neukosti, biti poput djeteta, preko otvorenosti, a ne ljudske učenosti. Smiriti se pred Gospodinom i promatrati svoj život kao Božji dar. Ako ima igdje potvrdu ona Pascalova kako treba otvoriti oči srca, ili da srce ima sebi vlastite i znane razloge ili onu Saint-Exuperyja, kako se samo srcem dobro vidi, onda to vrijedi u odnosu na Isusa u ovom današnjem evanđeoskom odsječku. Tako se ostvaruje ono o čemu zbori Pavao: "Živim, ali ne viša ja: u meni živi Krist, i ja u njemu" (usp.Gal 2,20).

Ne smetnimo s uma, Isus se očituje na svadbi u Kani Galilejskoj kao donositelj radosti, za razgovora s Nikodemom kao donositelj svjetla u tami svijeta, za razgovora sa Samarijankom na Jakovljevu zdencu kao donositelj žive vode i objavitelj Boga, u govoru o kruhu kao kruh života, u povratku vida slijepcu kao svjetlo svijeta, u uskrsnuću Lazarevu kao uskrsnuće i život čovjeka.  Grozan je morao biti osjećaj u Isusu da ljudi nisu htjeli prihvatiti ni njega kao osobu ni njegovu poruku. Kolika je samo bol morala probadati njegovo srce i biće?